Neku noć za vikend izašla sam u grad. Osjetila sam neku ekstremnu napaljenost, jedva sam se kontrolisala. Kako sam hodala, mjerkala sam svakog muškarca i tražila koga bih mogla da iskoristim tu noć. Pojavio se neki zgodan muškarac i zapazim kako me mjerka. Namignula sam mu i odmah je krenuo za mnom. Odvezli smo se u dio grada gdje nikoga nije bilo i tu divlji odradili
posao. Razmijenili smo brojeve, što se mene tiče to je bilo reda radi, nisam namjeravala više vidjeti se sa njim. Nakon par dana zvoni meni mobitel, on. Hoće da me izvede na večeru kako bismo pričali o nama. Pokušam mu na kulturan način objasniti kako “mi” ne postojimo, ali on je bio uporan. Govorio mi je da ne razumije kako mogu biti takva, bez ikakve emocije. Kako je njemu
ono što se desilo među nama nešto značilo i kako mu sada dugujem emocije. Nanervirao me pa sam bila u fazonu: “Brate, treba li da ti plaćam alimentaciju, jesi li to ostao trudan?” Samo mi je u čudu rekao: “Šta…” i prekinuo. Od tada više nikada nije nazvao. Nadam se kako se nikada više nećemo ni sresti.
Nema komentara:
Objavi komentar