Prije dvije godine me je auto udarilo pri povratku kući dok sam čekala autobus na stanici.
Zimsko doba, mrak, i samo sam čula škripanje guma, međutim nisam se odmah osvrtala i u jednom trenutku kako sam se okrenula auto je bilo preda mnom i pokosilo me.
Nećete vjerovati, nisam se onesvijetila, a stanje šoka se nije odmah ispoljavalo pa sam u toj pribranosti nazvala svog oca.
Ljudi moji, on je stigao prije hitne pomoći.
Hitna kad je stigla i odvezla me, on je počeo da plače, i 4 sata dok su me previjali, stavljali gips, davali kojekakve inekcije, snimali, stojao je uz mene i plakao kao malo dijete.
Čini mi se da su mi bile bolnije njegove suze nego svaka modrica, rana i lom što sam imala…
Nema komentara:
Objavi komentar