'Pripadali smo različitim svjetovima, on je previše volio slobodu, a ja ugodan život!'
Znaš li što tebi zapravo treba, Saša? - upitala me jednog jutra Ana, moja najbolja prijateljica, a ujedno glavna urednica, kad je ušetala u moj ured.
- Ne, Ana, ne znam, ti mi reci - nezainteresirano sam joj odgovorila.
- Jedna lijepa avantura - odgovorila je nasmiješivši se. - Vidjet ćeš da ćeš mi nakon toga biti zahvalna. Imam u vidu nešto za tebe. Već sam ti sve organizirala.
- Ne razumijem, o čemu to pričaš? - probudila je u meni znatiželju.
Objasnila mi je da su me na nedavnom sastanku na kojem nisam prisustvovala izabrali da napišem reportažu za koju su me svi smatrali najboljim izborom.
- O kakvoj se reportaži radi? - zanimalo me.
- Jedan vikend provest ćeš na tajnom zadatku - zagonetno se nasmiješila.
- Na tajnom zadatku? Kakvom?
- Prisustvovat ćeš okupljanju motociklista iz cijele Europe. Morat ćeš napisati članak o bajkerima, modernim nomadima.
- Šališ se, zar ne? - šokirano sam se naslonila na naslon svoje velike fotelje. - Odabrala si pogrešnu osobu, pa ja za njih izgledam kao knjižničarka.
- Uopće ne sumnjam da sam donijela dobru odluku - odgovorila je namignuvši mi. - Svi znamo da se ispod ovih ozbiljnih kostima skriva prava buntovnica.
Ponovno se nasmiješila, pružila mi veliku omotnicu i krenula prema vratima.
- Krećeš u petak ujutro - dobacila mi je na izlasku. - Jedan zgodan frajer povest će te na svom motociklu. Zove se Munja. Čekat će te s još dva mlada para na parkiralištu iza hotela. Sve telefonske brojeve koji ti trebaju naći ćeš u omotnici. Budu li ti zatrebale još neke informacije, slobodno nazovi Sandru.
Izašla je iz mog ureda ostavivši me potpuno zbunjenu. Otvorila sam omotnicu i prvo što sam ugledala bio je Sandrin telefonski broj. Ona je jedina znala da ću napisati članak za novine, ali nije znala da se još nikad nisam vozila na motociklu…
- Zdravo - rekla sam joj kad sam je nazvala. - Ja sam Saša. Putujem s tobom na festival bajkera.
- Oh, zdravo! Očekivala sam tvoj poziv - Sandrin je glas zvučao prijateljski i odmah sam se osjetila mirnijom. - Je li ti drago što ćeš sudjelovati? - upitala me zatim. - Vidjet ćeš da ćeš se ludo zabaviti.
- Već se godinama nisam vozila na motoru - slagala sam, iako nikad u životu nisam sjela na motocikl, niti sam to željela učiniti. - Jedva čekam vikend. No imam još nekoliko pitanja prije nego što spakiram putnu torbu.
- Putnu torbu? - Sandra je prasnula u smijeh. - Draga moja, ne misliš valjda da idemo u hotel? Ponesi samo najnužnije stvari koje stanu u prtljažnik.
Bila sam zbunjena, nisam znala što bih odgovorila.
- Noć ćemo provesti u šatoru - objasnila mi je. - Ti i Munja dijelit ćete šator.
Poželjela sam naglas negodovati, no samo sam rekla:
- U redu - kao da sam bila navikla vozikati se na metalnim grdosijama i spavati s neznancima u šatoru.
- Nemoj zaboraviti ponijeti traperice, nekoliko majica i bikini - nastavila je. - I, naravno, čizme.
- Naravno - odgovorila sam.
- Imaš li još kakvih pitanja?
- Ne - odvratila sam. - Mislim da sve ostalo znam. Vidimo se u petak.
Spustila sam slušalicu i odmah nazvala Anu.
- Nisam znala da me baš toliko mrziš - požalila sam joj se. - Zašto si baš mene predložila za to mučenje? Ne mogu to učiniti, Ana.
- Naravno da možeš - nije se dala pokolebati. - Previše si ozbiljna i stroga, Saša. Vidjet ćeš da će ti goditi vikend među tim ljudima.
- Ne zanimaju me motocikli, a ni njihovi vlasnici. Mrzim insekte, kampiranje i prljavštinu.
- Daj, Saša, barem jednom u životu budi drukčija od ozbiljne i odgovorne osobe kakva si inače. I vidjet ćeš da ćeš napisati jednu od svojih najboljih reportaža u karijeri.
To sam poslijepodne provela tražeći informacije koje su me zanimale. Željela sam saznati sve o stilu života na dva kotača. Toplo se nadajući da je Ana bila u pravu kad je rekla da se u meni skriva buntovni duh, otišla sam kupiti par motociklističkih čizama. Odabrala sam i uske, isprane traperice. Iznenadila sam se koliko sam se osjećala izazovnom u njima.
U jednoj drugoj trgovini kupila sam minijaturni ružičasti bikini i velike srebrne okrugle naušnice. U subotu ujutro sam se našminkala i, umjesto uobičajene punđe, splela kosu u dugačku pletenicu. Zatim sam provjerila svoj izgled u ogledalu i bila vrlo zadovoljna rezultatom.
Nasmiješila sam se.
- Uopće ne nalikujem na sebe - zadovoljno sam prokomentirala.
Sjela sam u svoj automobil i odvezla se do hotela s čijeg je parkirališta bio dogovoren polazak. Osjećala sam se puna nekog novog poleta. Dok sam se približavala parkiralištu na kojem se već okupio popriličan broj motociklista, bila sam svjesna da izgledam potpuno drukčije nego inače.
Ne znam je li to bilo zbog mojih uskih traperica ili pletenice, ali svi su se okretali za mnom. Primijetila sam da većina bajkera ima dugu kosu i svi su me promatrali s neskrivenim zanimanjem. Srce mi je počelo brže kucati. Odmah sam naslutila tko je Sandra. Bila je to sićušna ženica odjevena u kožne hlače i jaknu.
- Sandra? - upitno sam je pogledala.
Širok osmijeh obasjao je njezino lice i pružila mi je ruku.
- Zdravo, Saša - srdačno me pozdravila. - Drago nam je što si došla.
Zatim se okrenula prema ostalima iz svog društva.
- Ovo su Dado i Sunčica - pokazala je na muškarca i djevojku odjevene u kožne hlače i majice s printom jedne poznate rock grupe. - A ovo je moj dečko Boris - dodala je upoznavši me s muškarcem duge plave kose.
Zatim je prišla visokom i krupnom muškarcu, koji je djelovao pomalo opasno.
- Ovo je Munja - predstavila mi ga je sa smiješkom.
- Drago mi je da sam te upoznao, Saša. - Munja mi je stisnuo ruku i primijetila sam da na lijevoj podlaktici ima veliku tetovažu munje. Eto odakle mu nadimak!
- Jeste li spremni za polazak? - viknuo je prema ostalima Dado.
Osjetila sam grč u želucu kad me Munja pozvao da pođem za njim prema njegovu crnom metalnom ljubimcu koji se presijavao na suncu. Krajičkom oka promatrala sam druge djevojke kako odvažno sjedaju na motocikle i pokušala ih oponašati. Tog je dana bilo neizdrživo vruće.
- Imaš previše odjeće na sebi - promrmljao je Munja sjedajući na motocikl i okrenuvši se prema meni.
Primijetila sam da su sve djevojke skinule jakne, a neke su čak ostale samo u gornjim dijelovima kupaćih kostima.
I ja sam skinula jaknu i ostala u tankoj majici, pokušavajući pobijediti nelagodu što sam se našla u situaciji da sa zaleđenim osmijehom na licu sjedim na motociklu i grlim opasnog tipa zvanog Munja.
- Je li sada bolje? - upitala sam.
- Puno bolje - zadovoljno je odgovorio pružajući mi štitnik za bubrege. - Moraš čuvati bubrege - dodao je i mene je dirnula njegova brižnost.
Krenuli smo prema Istri, ostavivši užareni gradski asfalt daleko iza nas. Nakon nekog vremena prestala sam razmišljati o Munji i prepustila se uživanju u mirisima koje sam udisala punim plućima: morskog zraka, crnogorice i aromatičnog bilja. Vozili smo do Rijeke, gdje nam se pridružilo još dvadesetak bajkera. Sunce je sve jače pržilo, ali ja sam uživala u njegovim toplim zrakama i ugodnom vjetru.
Nakon što smo se zaustavili na jednom semaforu i zatim ponovno krenuli uz veliku buku, osjetila sam neopisiv osjećaj slobode. Više nisam bila stroga i savršena Saša, već zgodna bajkerica željna avanture. Motocikli su klizili niz cestu, svjetlucajući pod vrućim suncem kolovoza. Konačno sam uspjela zaustaviti tok misli i opustila se.
- Čvrsto se drži, Saša - dobacio mi je Munja, lagano okrenuvši glavu prema meni.
Čvršće sam ga uhvatila oko struka dok je njegov motocikl jurio uzbrdo. Konačno se zaustavio u jednom šumarku.
- Evo nas! - rekao je. - Ovdje ćemo postaviti šatore.
Sišli smo s motora i smjestili se u hlad velikih borova. Ispred nas se pružala velika čistina s nekoliko kamiona u sredini, iz kojih su upravo istovarivali razglas.
- Uskoro će ovdje sve biti puno ljudi - zadovoljno je konstatirao Dado.
- Dok dečki slažu šatore, predlažem da mi malo prošećemo - predložila je Sandra.
I Sunčica je pošla s nama. Dok smo šetale obližnjim mjestom, iznenadilo me koliko sam se ugodno osjećala u društvu potpuno stranih osoba.
- Ljudi misle da su bajkeri divljaci - rekla je Sandra. - Ali ništa od toga nije istina.
- Ja se ne osjećam nimalo drugačije od drugih - umiješala se Sunčica.
Zatim su mi obje ispričale kako je za njih jurnjava na motociklima jedan od načina da se oslobode nakupljenog stresa i osjete slobodnima.
- Poznajemo puno ljubitelja bajkerskih okupljanja - nastavila je Sandra. - S mnogima od njih srećemo se i nekoliko puta godišnje.
- Kako se nosite s mišljenjem okoline? - zanimalo me.
- Mene to zabavlja - odgovorila je Sunčica. - Volim se osjećati drugačijom od drugih.
Zaustavili smo se na jednom kiosku i kupili pivo i čips. Tada sam ga ugledala. Na sebi je imao majicu s printom motocikla, izblijedjele traperice i Rayban naočale. Muškarac je krenuo prema nama.
- Bok, Sandra - pozdravio ju je zagrlivši je.
- Sunčica! Kako si? - i nju je privukao u srdačan zagrljaj. Onda se okrenuo prema meni.
- A tko si ti? - znatiželjno me upitao.
Osjetila sam kako mi je srce brže zakucalo. Taj je tip imao neku divlju ljepotu. Vjerojatno bih takvog muškarca izbjegavala u normalnom, svakodnevnom životu, ali u njemu je bilo nešto tako primamljivo, što je pobuđivalo moje zanimanje.
- To je Saša - odgovorila je Sandra. - Provest će ovaj vikend s nama.
Sunčica mu se nasmiješila. On je skinuo naočale i tek tada sam primijetila njegove prekrasne zelene oči.
- Saša, ovo je David - predstavila mi ga je Sandra. - On je super tip. Nema žene koja ga nije poželjela imati samo za sebe. Ali on previše voli svoju slobodu.
On me pogledao.
- Ne slušaj je. Sunčica i Sandra uživaju dovoditi me u neugodne situacije - priznao je zbunjeno prošavši rukom kroz kosu.
Još jednom me odmjerio svojim prodornim pogledom i imala sam osjećaj da zna da ne pripadam društvu u kojem sam se nalazila.
- Odakle si, Saša? Prvi put ideš na okupljanje bajkera, zar ne?
Poželjela sam na brzinu nešto slagati, ali sam se predomislila i kimnula glavom.
- Dakle, želiš malo bolje upoznati naš način života, je li tako? - upitao me.
- Pa, recimo da je - nisam se usuđivala dignuti pogled sa svog piva.
Sunčica i Sandra su ustale.
- Mi idemo natrag - rekla je Sandra. - Davide, hoćeš li ti kasnije dopratiti Sašu? Odabrali smo mjesto za šatore pa idemo pomoći dečkima.
- Nema problema - odgovorio je i uputio mi širok osmijeh.
Uznemirila sam se. Zar ću ostati sama s neznancem? Ali odmah zatim pomislila sam da bih se barem jednom u životu trebala osloboditi briga i uživati pa sam se nasmiješila.
David me pogledao i nagnuo se prema meni.
- O čemu razmišljaš? - znatiželjno me upitao.
Slegnula sam ramenima i otpila gutljaj piva.
- Hajdemo se malo provozati - predložio je. - Ima predivnih mjesta koja moraš vidjeti. - Ponovno se nasmiješio. - Jesi li spremna?
Dok smo jurili uskim cesticama, za nama se dizao oblak crvene prašine. Krajolik je bio predivan. Dva sata kasnije priključili smo se ostalima. Na sredini velike čistine upravo se postavljala pozornica, a iz ogromnih zvučnika treštala je glazba. Neki su već plesali i izgledalo je da se odlično zabavljaju. Drugi su ispijali piće za velikim šankom ili sjedili uz svoje motocikle.
- Ovdje zna biti vrlo zabavno. Kako vrijeme odmiče, svi postaju sve luđi - upozorio me David usporivši vožnju. - Na ovakvim okupljanjima ljudi se opuste i zaborave tko su u svakodnevnom životu.
U tom je trenutku naglo zakočio iza jednog motociklista i ja sam se instinktivno stisnula uz njega.
- Zakočit ću ponovno - dobacio mi je kroz smijeh - samo da osjetim tvoje tijelo uz svoje.
Bila sam polaskana njegovim riječima. Nikad još nisam upoznala tako privlačnog muškarca. Osjećala sam kako se u meni budi nešto što je dugo godina bilo zatomljeno ritmom svakodnevice. Da me Ana sada vidi, šokirala bi se, pomislila sam.
Ne znajući što bih odgovorila na Davidov komentar, dobacila sam mu zavodljiv osmijeh i pomilovala ga po ramenu, i sama iznenađena svojim ponašanjem. Ponovno sam se osjećala mlado i bezbrižno. Kao da mi je uspjelo vratiti onu Sašu kakva sam bila prije nego što mi je život zadao teške udarce.
David je nastavio voziti i nakon kratkog slaloma po uskim i brdovitim cestama zaustavio se na jednoj čistini između pinija. Sišli smo s motocikla i ispružili se u hladu jednog stabla.
- Onda, hoćeš li mi reći tko si ti zapravo? - upitao me udobno zavaljen na borovim iglicama.
Još jednom su me njegove oči ispitivački promotrile, prodirući u moju dušu, u tajnovite dijelove koje ni ja sama nisam poznavala.
- Pišem za jedne novine - iznenada sam odgovorila, nimalo zabrinuta zbog razotkrivanja svog pravog identiteta.
- I što mi još imaš reći?
- Imam dva razvoda iza sebe - nastavila sam. - Očigledno mi je karijera uspješnija od sentimentalnog života.
- I što još?
- Živim u kući malo izvan grada.
- I što još? - ponovno mi je uputio svoj neodoljiv osmijeh od kojeg mi je srce odmah brže zakucalo.
- Imam dva razmažena papagaja, jednu debelu i lijenu mačku i dvije crvene ribice - završila sam sa smiješkom. - To je sve. Ništa naročito uzbudljivo, kao što vidiš.
On me u tišini promatrao.
- I što još? - ponovno se nasmiješio i ja sam pocrvenjela.
- I ne volim biti u centru pažnje - odvratila sam. - A ti? Pričaj mi malo o sebi.
- Ne propuštam ni jedno bajkersko okupljanje - odgovorio je. - Obično me možeš zateći kako popravljam sitne kvarove na motociklima svojih prijatelja.
Zašutio je, zagledao se u sunce i dodao:
- Lud sam za motorima.
- I što još? - našalila sam se, oponašajući njegov način ispitivanja.
- Živim sam i putujem svijetom.
- I što još? - poticala sam ga da nastavi.
- To je sve.
Ali nije mi promakla sjena koja je preletjela njegovim licem i on je primijetio da sam to opazila. Shvatila sam da čeka da ga ohrabrim da nastavi.
- Pričaj mi o tetovaži koju imaš na grudima - prstima sam dotakla njegovu kožu i nježno slijedila obris tetovaže, iznenadivši svojom hrabrošću i samu sebe. Bilo je to crno srce okovano debelim lancem.
- Vjerojatno ćeš me osuditi - primijetio je.
- Ne vjerujem - odlučno sam odbacila njegovu sumnju.
- Vrijeme je da krenemo - iznenada je rekao. - Moramo se vratiti.
Ustao je, pružio mi ruku i povukao me gore. Tijekom povratka David je bio neobjašnjivo šutljiv. Očigledno je bio uznemiren, a možda čak i ljut.
Osjetila sam se krivom što sam ga pitala za tetovažu. Poželjela sam mu se ispričati, ali onda sam zaključila da je bolje pustiti ga na miru.
Vratili smo se taman na vrijeme da uživamo u rock koncertu. No, upravo u trenutku kad su glazbenici najavili pauzu, sunce je nestalo iza oblaka koji su se nagomilali na sve crnjem nebu. Zatim smo u daljini začuli grmljavinu i nismo se ni snašli, a već se podigao jak vjetar.
- Sprema se nevrijeme - primijetio je Dado promatrajući ostale kako bježe prema svojim šatorima.
Potrčala sam prema Munjinom šatoru, ali u sveopćem kaosu nikako ga nisam mogla naći. Počela je padati kiša. Ogledavala sam se oko sebe tražeći najbliže sklonište od pljuska. U tom trenutku David je dotrčao do mene i uhvatio me za ruku.
- Pođi sa mnom.
Počeli smo trčati po mokroj zemlji sve dok nismo stigli do njegova šatora, koji je bio na laganoj uzbrdici. Kad smo ušli, on me zabrinuto pogledao:
- Saša, pa ti si sva mokra! Je li ti hladno?
Kimnula sam, dok su mi usnice drhtale od hladnoće. S kose mi je kapala voda, a mokra odjeća bila slijepljena uz tijelo. David je ispružio ruku prema naprtnjači i izvadio ručnik i košulju.
- Okrenut ću se, a ti se slobodno presvuci.
Što to radim, pomislila sam dok sam užurbano otkopčavala grudnjak i svlačila traperice. Zatim sam zavrnula rukave njegove prevelike košulje i sjela na mali stolac, trudeći se rubovima košulje, koliko je to bilo moguće, pokriti gole noge.
- Smijem li se sada okrenuti? - upitao je David nasmiješivši se.
- Da - odgovorila sam umotavajući kosu u ručnik.
On je skinuo mokru majicu i odjenuo suhu. Prišao mi je bez riječi. Zagledao mi se u oči i pokretom ruke povukao ručnik s moje glave. Duga, vlažna kosa rasula mi se po ramenima.
- To želim učiniti još od jutros - promrmljao je. - Imaš prekrasnu kosu, Saša…
Počeo me milovati. Srce mi je toliko snažno kucalo da sam pomislila da će ga David čuti. Podigao mi je bradu i poljubio mi usne, obraze, oči.
- I ovo želim učiniti još od jutros - dodao je.
Otvorila sam oči, kao da se želim uvjeriti da ne sanjam.
- Lijepa si, znaš li to? - nastavio je, a onda se odmaknuo od mene i rekao - Obožavam slušati zvuk kiše.
Oboje smo u tišini slušali kako vani bjesni oluja. Lice mi je gorjelo od njegovih poljubaca. Bilo me sram priznati samoj sebi da sam željela mnogo više od toga. Bio je vrlo tajanstven, ali me strašno privlačio. Ponovno sam pogledala njegovu tetovažu.
- Dao sam napraviti ovu tetovažu dok sam bio u zatvoru - rekao je kao da mi čita misli. - Proveo sam tamo pet godina, bio sam narkoman - objasnio mi je.
Progutala sam knedlu, nesposobna išta odgovoriti.
- Izišao sam prije dvije godine - nastavio je. - Još uvijek pokušavam srediti svoj život. Ali više se ne drogiram. I to je već velika stvar.
Uslijedio je trenutak šutnje. Dok je kiša pljuštala po šatoru, osjetila sam snažnu potrebu da budem uz tog muškarca. Nagnula sam se prema njemu i poljubila ga, najprije nježno, a onda strastvenije. On se nasmiješio i privukao me u svoj zagrljaj. Dugo smo se ljubili, poput dvoje tinejdžera.
Nitko me nikad nije tako ljubio. Jedan dio mene bio je šokiran što sam se tako lako prepustila osjećajima, drugi sretan što mi je to uspjelo. Zaboravila sam na nevrijeme, na negativna bračna iskustva i što bi netko mogao misliti o meni da me vidi s neznancem koji je bio u zatvoru. Voditi ljubav s njim bilo je predivno, neopisivo iskustvo. Nakon što smo utažili strast, još smo dugo ležali zagrljeni i ja sam naslonila glavu na njegove grudi.
- Kako si podnio boravak u zatvoru? - zanimalo me.
- Vrlo teško - priznao je tihim glasom. - Iz nasilne obitelji uletio sam u svijet droge i kriminala, da bih zatim završio u živoj grobnici s rešetkama na prozorima.
- Na koji te način zatvor promijenio?
- Sazrio sam u kratko vrijeme - nasmiješio se. - Nagledao sam se svega i svačega, mučnih situacija kakve prije nisam mogao ni zamisliti. Jedan od razloga zbog kojih vozim motocikl je i taj što nikako ne mogu naći stalno zaposlenje. Nitko ne želi zaposliti bivšeg zatvorenika.
- Teško mi je zamisliti te u zatvoru - promrmljala sam. - Tako si nježan i smiren.
- Nemaš pojma koliko droga može promijeniti čovjeka, Saša - objasnio je. - Oči su mu se napunile suzama koje se nije ni trudio sakriti. - Droga me nagnala da činim stvari koje nikad ne bih i da budem drugačiji nego što sam inače. Platio sam skupu cijenu za svoje pogreške.
- Ali još mi nisi riješio misterij tetovaže koju imaš na grudima? - rekla sam.
- Predstavlja okovano srce - odgovorio je gledajući me u oči. - To je moje srce, možda zauvijek okovano.
- Nadam se da nije - promrmljala sam. - Ti si dobar čovjek, to se vidi, Davide. I zaslužuješ ostaviti prošlost iza sebe.
- Društvo mi neće dopustiti da ponovno budem potpuno slobodan - odvratio je. - Zato sam i odabrao život među ljudima koji su me prihvatili, među bajkerima. Ovdje me nitko ne osuđuje.
- Ponekad se i ja ponašam slično. Pokušavam biti savršena, ne dopuštam ljudima da mi se približe.
- Moraš samo biti ono što jesi, Saša. Ne smiješ brinuti što će tko misliti o tebi i moraš naučiti činiti ono što te usrećuje - savjetovao mi je.
Otvorio je šator i provirio van.
- Evo ga, sviće.
- Šališ se? Zar je već zora? - iznenadila sam se shvativši da smo bili budni cijelu noć. Znala sam da će mi ta noć zauvijek ostati u sjećanju.
Iznenada sam se osjetila neobjašnjivo tužnom i oči su mi se napunile suzama.
- Što ti je?
Nježno mi je palcem obrisao suzu, kao da smo oduvijek zajedno.
- Ne želim da ova noć završi - promrmljala sam.
- Ni ja.
- Sretna sam što sam te upoznala - nastavila sam. - I što sam provela prekrasnu noć s tobom.
- I ja. Ti si posebna žena, Saša.
Iako mi je bilo skoro četrdeset godina, osjetila sam se krhkom i dragocjenom u očima ovog muškarca mlađeg od mene. Srce mi se ponovno ispunilo nježnošću.
- Mogu li te ponovno vidjeti? - upitala sam bez razmišljanja. - To je sve što želim, Davide. Voljela bih da ostanemo u kontaktu kad se vratim kući.
- Saša, nas dvoje pripadamo potpuno različitim svjetovima - odgovorio je zagledavši mi se u oči. - Ne bi bilo pametno da se nastavimo viđati.
- Ali suprotnosti se privlače - primijetila sam.
- Ti jesi tip žene u koju bih se lako mogao zaljubiti - priznao je.
- Zar bi ti bilo žao zbog toga? - začudila sam se.
- Mi smo suprotni polovi, srce. Možda je bolje da pustimo da stvari ostanu kakve jesu.
Pucalo mi je srce, ali nisam uspjela naći riječi kojima bih izrazila bol koju sam osjećala u grudima. Promatrala sam ga bez riječi dok je uzimao čistu košulju iz svoje naprtnjače i vezivao maramu oko glave.
- Idem van - rekao je.
Kad sam izašla, više ga nije bilo. Vratila sam se svojoj ekipi. Sandra mi se nasmiješila kad me ugledala.
- Nije te bilo cijelu noć - ispitivački me pogledala.
- Iznenadio me pljusak pa sam se sklonila u Davidov šator - opravdala sam se pocrvenjevši, a zatim uzela pruženu šalicu kave. - Jesi li ga, možda, vidjela? - upitala sam, unoseći zabilješke u svoj notes i namještajući fotoaparat.
- Vjerojatno se sprema za odlazak - odgovorila je. - Čula sam da planira ići na utrku na Grobnik.
Zar će otići bez pozdrava, tužno sam se zapitala.
- Idem malo prošetati - rekla sam. - Želim napraviti još nekoliko fotografija prije odlaska.
Stopila sam se s mnoštvom, želeći intervjuirati neke sudionike i fotografirati zanimljive prizore. Ali misli mi nisu bile usredotočene na posao. Osjećala sam se kao da sam upravo izgubila još jednu ljubav. A težina tog gubitka pekla me kao živa rana.
Zvuk motocikla prisilio me da se sklonim uz rub ceste i okrenula sam se da pogledam tko je. David me s osmijehom od uha do uha pozvao da sjednem iza njega.
- Hoćemo li napraviti još jedan krug prije rastanka, Saša?
Sva sretna, stisnula sam se uz njega.
- Ne želim te izgubiti - povikala sam dok mi je vjetar šibao lice. - Ne želim izgubiti taj divan osjećaj kad si pokraj mene.
Zaustavio se pokraj jedne plaže i hodali smo držeći se za ruke i uživajući u suncu i prekrasnom ljetnom danu.
- I, jesi li naučila nešto novo ovog vikenda? - sa smiješkom me upitao. - Znaš li sada nešto više o nama bajkerima, Saša?
- Ne želim te izgubiti - tvrdoglavo sam ponovila, ignorirajući njegovo pitanje. - Znam da se jedva poznajemo, ali imam osjećaj kao da smo oduvijek zajedno.
Sagnuo se da ubere cvijet i stavio mi ga je u kosu. Zatim me pogledao.
- Nas dvoje ne možemo biti skupa, srce. Zaista - ponovio je uozbiljivši se. - Ja ne pripadam nigdje, a naročito ne svijetu u kojem ti živiš.
- Ali možeš barem pokušati - nisam se predavala.
- Saša, ja ne želim pokušati - odvratio je odlučnom glasom.
Oči su mi se napunile suzama i požurila sam ih obrisati. Nisam željela da vidi moju bol.
- Žao mi je - prošaptao je poljubivši me u kosu. - Ti si tako predvidljiva, a ja nisam tip koji bi mogao podnijeti svakodnevnu rutinu - objasnio je.
Uzeo me za ruku i poveo prema motociklu.
- Ali nikad te neću zaboraviti, Saša - nastavio je. - Ti si posebna žena.
Nježno je spustio svoje usne na moje. Sjeli smo na motocikl i bez riječi se vozili natrag do kampa. Ondje me već čekao Munja, spreman za povratak kući.
- Nikad ti neću moći objasniti što si učinio s mojim srcem - promrmljala sam kad sam zagrlila Davida na rastanku.
- Vrati se kući i budi ono što jesi - šapnuo mi je na uho. - I sjeti me se kad god ugledaš neki motocikl, može? - skinuo je maramu, zavezao mi je oko glave i nasmiješio se.
Čim sam došla kući, sagledala sam svoj dosadašnji život na sasvim drukčiji način. Najprije sam otvorila svoj ormar i izbacila sve haljine, suknje i sakoe strogog kroja, odlučna u namjeri da radikalno promijenim svoj izgled. Kuhinju sam odlučila obojiti u narančasto. Zatim sam glavnom uredniku poslala mail: "Uzimam tjedan dana godišnjeg. Poslat ću vam mailom članak o bajkerima i fotografije s njihova okupljanja".
Više se nisam ni sjećala kada sam posljednji put bila na odmoru. Ni zašto su zidovi mog stana neupadljive bež boje? Ni koliko već dugo nisam odjenula mini suknju? David je imao pravo. Sve je u mom životu bilo tako predvidljivo!
U kuhinji sam potražila bocu vina, otvorila je i nazdravila sjećanju na predivan vikend koji sam provela s Davidom.
- U tvoje zdravlje, Davide - nasmiješila sam se. - I za novu i nepredvidljivu Sašu!
Kad je zazvonio telefon, na trenutak sam se ponadala da ću čuti njegov glas, ali bila je to Ana.
- Bok! Onda, kako je prošao vikend s urbanim kaubojima? I kako to da si uzela godišnji?
- Svidio mi se moj tajni zadatak - zadovoljno sam odgovorila. - Idući tjedan neću doći na posao jer želim naučiti voziti motocikl.
- Molim?
Ana je bila šokirana.
- Da, dobro si čula, kupit ću si motocikl - obznanila sam. - I od sada nadalje nosit ću raspuštenu kosu, kao što si mi upravo ti savjetovala, draga.
Osjećala sam se punom energije i entuzijazma. I bila sam sigurna da se na mom osobnom horizontu upravo rađa novi život pun sreće.
izvor:http://www.jutarnji.hr
Nema komentara:
Objavi komentar