Najprije ću opovrgnuti veliku zabludu o sebi i reći da sam po prirodi takva da uopće ne volim motore, bolje rečeno, prepotentne kljusine koje ih voze. Prije nego me odlučite, kad me slučajno skužite na biciklu zdušno obrijati Leom ili Akrapom, moram reći da su mi i samu pomisao na motore zgadili specifični ljudi. Znate svi rasu – kad je najveća fluktuacija mlade piletine u gradu, prozuji sin lokalnog džaića na R1 na zadnjem kroz crveno, bez kacige i u bijeloj uskoj majici kratkih rukava, na 8 stupnjeva. Ono, ja sam mlad, ja sam lud, ja sam vreo i mene otpor zraka ne kači… a ako nešto i zakenjam, ćaća će me iščupati iz dreka u koji sam se uvalio. Jedina veća glupost su mi balavci na skuterima i njihov dvotaktni iritantni zvuk zujanja po gradu i nošenje kacige na vrhu tjemena kao da je sombrero, praćen pretencioznim izrazom lišca koje se parsto metara dalje izgrebe u kontaktu sa asfaltom. Takve sprdam nemilo zadnjih 10 godina sjedeći na drvenjacima u Gradišci – tko je jednom bio tamo ljetnog dana, zna točno šta pričam… i shvaća zašto su mi bijesni bajkeri zadnji na popisu “must have”.
A onda jedne godine preokret. Incident, revolucija, presedan. Onaj PRAVI, iskonski. Nakon krvave svađe, Lazić dolazi po mene na ovom motoru:
sa smiješkom od uha do uha. Meni je bilo manje smiješno. Gledam njega, prezgodnog čak i sa Smradoljub-kacigom, gledam “motor”, gleda on mene, opet ja gledam u nevjerici, padobrojebemuštajeovo. Motor, kaže. Pih, rekoh svisoka, šta bih ja sad trebala, sjest na ovo, glasom razredne kučketine koja je bezdušno pokrala fond za djecu samohranih roditelja bez redovnih primanja i spizdila pare na par čizama i kavu bez šlaga Namigivanje. Kaže on totalno samopouzdanim glasom, reci ti šta hoćeš, al ovaj motor će me dovesti tebi i bit ćeš još i sretna kad se budemo vozali. Tako je sve krenulo, u čistoj zezanciji, čak u verziji bez škanicla na glavi subotom navečer. Uz puno smijeha i totalnog uživanja se odlazilo na pizzu kod Sabljaka (RIP), po brdima (sjećate se filma o Che Guevari i điru po Južnoj Americi?)…
…odlazilo se na fax, makar da se popišu ispitni rokovi i smanji makar kakva količina zvondanja oko nepoloženih tehničkih crtanja… rastavljalo se kod Kubika, moment-ključ senseija… i općenito, svaki đir je bio čista uživancija & dokaz da ne moraš voziti motor od 150 tisuća kuna da budeš sretan ko prase u malo blata.
Evolucija se nastavila u vidu ošugavjele četrnaestice. Pipkao ju je mjesecima u garaži, dok je vani krpio snijeg. Motor je poznat nadaleko po tome što je star 35 godina, a zadnjih 15 prije nego ga je Lazić odlučio reparirati je proveo među kokošima u poznim godinama u štivičkom kokošinjcu. Ovako je izgledao prije i posle Lazićeve obrade:
Popravljalo u pol grada Nova Gradiška (taj put nas je iznapadao neki stari profesor iz gimnazije – zabrijao mulac da smo špije namjerno parkirane kraj njegove kuće da pratimo njegovo imovno i mentalno (?) stanje… ima nas svakakvih)… pa se otišlo i na DDK (Dobrovoljno Davanje Krvi u Petrovoj by motori.hr bikeri) prije 2 godine. Događaj je počeo istresanjem šalice ključale čokolade na dječji doplatak i frktanjem vlasnika slastičarne na stolnjak sa krasnim smeđim nijansama, a završio neopisivim izmrzavanjem pri povratku kući (obratite pažnju na činjenicu da je max. brzina četrnaestice 50-60 km (sve one lovačke o 70-80 koje vam je možda prodavao Lazić su upravo to – LOVAČKE! Smeško)).
Šmirglao me redovno stavom da sam nemirna na motoru. Ne znam koliko je uspjela proći (lagano ironična) lajna, da imaš bolji motor, ne bi se osjetilo kad pomaknem ruku ili ju položim na usne kad zijevam, ali nekako slutim da je to razlog zašto me nekoliko puta slučajno brutalno oprao smradom iz auspuha.
A onda, puče vijest da Lazić nabavlja eMZu. Uvodno predavanje bješe dugotrajno ko gladna godina i bolno ko čupanje uraslih noktiju bez lokalne – nema zajebancije, ne vrti se, ne hvataj me odozada dok smo na cesti (ajd ovo prvo, lako ja otvorim ključ za determinaciju leptira dok se vozimo i čitam o nervaturi krila, ali kako odoljeti gujci na izvol’te?)
Pogledali nekoliko eMZi – najprije smo zaletjeli jednoj bakici, udovici. Zeleni MZ u perfektnom stanju je vozio njen pokojni suprug i prisjetila se starih priča kako su se vozili po ex-yu, čak i u starim danima. Kaže, imali smo oboje kožnu moto-opremu i kad nismo imali šta pametnije za raditi, sjeli bi na motor i otišli u Požegu na kupanje na bazene. I tako se parkiramo i ljudi stanu i gledaju “opake” bajkere u crnom, a kad skinu kacige, zabljesnu sijede glave dvoje starkelja…
Drugi MZ u izboru je bio u malo lošijem stanju, što se poklopilo sa lošim danom i odlaskom u Popovaču. Radilo se o crvenom primjerku sa 251, a kako je Lazić htio baš 250, presudio je plavi MZ iz Bartolovaca, kupljen taman oko Božića.
I eMZu se osposobljavalo (to je valjda najslikaniji primjerak MZ-a ikada, svaki dio same mašine postoji u brat bratu 50 primjeraka) jer je Lazić konstatirao da sam motor ipak nije u TOLIKO dobrom stanju kao što se učinio na prvi pogled. No kako je Laziću popravak eMZe sjeo ko budali šamar, za nekoliko mjeseci je MZ bio u potpuno voznom stanju.
I eMZo je tražio popravke u pol sela (nano-komadić legendarnog fotosešna usred Zbjega sa cca 120 slika):
Dobro je to jedan windfucker rekao, ti si jadničak uglavnom šerafil.
U određenim su se navratima i ruke grijale na cilindru (vjerovali ili ne, par sati kasnije je na cesti bilo cca 37 stupnjeva, a vozili smo se za Mađu u šoping, naravno, za MZ!)
Poseban je moment u njegovoj vezi sa motorom u vezi sa mnom bio i odlazak u Njemačku ljetos. Mene je karakter posla zavezao za radno mjesto, a on, osoba bez stalnog posla (karaktera? Jezik), brige i pameti hoće u MZ tvornicu. Dođe, stane pred mene i iznese borbeni plan. Čekček, ti ideš u Njemačku na 10 dana preko Češke? Šta?! Dobro. Možeš. Al ak nanjušim na tebi kakvu pemicu, tebe će njuškati policijski psi gore na Strmcu… ako te nađu.
Skoro svaki dan sam primala mailove sa slikama mjesta gdje bi našao internet kavarnu. Gnjavila šeficu da checkam mailove i nekoliko puta tijekom radnog vremena. Pitala se kako je sada i gdje je, brinula se za njega i odmah se smirila kad pročitam mail. Pokazivala slike svima i pričala gdje je i kako napreduje.
Pemice nisam nanjušila. Nanjušila sam nešto drugo. Kad se pojavio, opalio je preko 1000 km u jednom danu i shodno tome je i mirisao. Najavio se mirisom jedno 15 minuta prije nego mi je banuo na posao. Ali, kakav je to miris bio! Nevjerojatno je koliko mi je nedostajao, a nije ga bilo jedva 10 dana! Ušao je u laboratorij i sav je svijetlio. Od njega je jedino više sjaja imao pokal koji je dobio za kilometre (1492 kilometra od Petrovog Sela do Emmenrauscha) koji je toliko bitan u njegovom životu da još uvijek traži pravo, stalno mjesto u njegovoj sobi…
Sjeli smo na klupu na Urijama tamaneći pizze i lagano razglabali uz cocacolu šta se sve dogodilo. Od kiše koja ga je proganjala značajan dio puta (zamišljam ga kao u crtiću, sa sivim oblakom nad glavom i kišom koja pada samo iz tog oblaka i samo nad Lazićem, povremeno ga bockajući grmljavinom), rasprodaje u Zschopauu koja je ispala kao njemački Hrelić – dobila sam prekul crnu-sa-sivim-dodacima MZ jaknu koju bih inače platila enormno više. Pričao je i o češkoj (slovačkoj? mađarskoj?) verziji Monte Carla sa Jaguarima, Astonima, klinikama za estetska mesarenja… da ne prolazimo dvaput istu torturu, preporučujem odlazak ovdje.
Jedan period sam kalkulirala i nekog KLE-ića (ne mogu se zamisliti na nekom sportskom smeću npr.). S jedne strane, nisam neka ucviljena kokoš koja bi dobila iza ušiju da se približi motoru, jer joj je mjesto uz lonce i tave da bureke mijesi, a sa druge, nisam militantna femi-nazi zadrigla b.a.b.a. da fanatično tjeram onaj bezze stav – ako nešto muško može, mogu i ja. Mogu, ali neću. Zašto bi on i ja morali/trebali imati isti hobi? Iako, sigurna sam da bi bio preponosan da mu chica okolo vozi KTM Adventurera ili da joj ruke iz ramena trga kakav kros rekreativno. Ali, jel bi on meni bio zanimljiv da pokaže nagli interes za škorpionima? Lazića bih podržala na šta god odlučio sjesti, makar i na dehidriranu kamilu a meni je zakon i savim dovoljno biti iza njega i kršiti dogovor o onom da ga neću hvatati za dupe dok vozi. Namigivanje
Autor MelloLeitao
PERUZETO SA: https://motocikli.bjbikers.com
Nema komentara:
Objavi komentar